Boris Novković – Vukovi umiru sami

Tišina k’o sidro veže mrak,
u meni polako kopni strah,
ova ljubav je bila priviđenje,
nije ovo moje vrijeme ..

Do zore je ostao još koji sat,
a vani nemir k’o da je rat,
oblačim kaput i odlazim
da sve zaboravim ..

I opet Dunavom plove brodovi,
a ti više za mene ne brini,
k’o lišće sam, vjetar me raznosi,
vukovi umiru sami …

Tišina k’o sidro veže mrak,
u meni polako kopni strah,
ova ljubav je bila priviđenje,
nije ovo moje vrijeme ..

I opet Dunavom plove brodovi,
a ti više za mene ne brini,
k’o lišće sam, vjetar me raznosi,
vukovi umiru sami …

Dunavom, Dunavom,
Dunavom, Dunavom,
Dunavom, Dunavom …

I opet Dunavom plove brodovi,
a ti više za mene ne brini,
k’o lišće sam, vjetar me raznosi,
vukovi umiru sami …

K’o lišće sam, vjetar me raznosi,
vukovi umiru sami …

Dunavom …