Zlatko Pejaković – Ove noći jedna žena

Volio sam ženu svog života
Sada tugu svoju vječno skriva
Bezbroj puta vraća se i krene
Da opet pođe k njoj pod prozore njene

Ljubio je njenu kosu plavu
želio da ima zvijezdu sjajnu
Sada skriven u sjenici od granja
On se sjeća njenih milovanja

Ove noći jedna žena mirno spava
Na jastuku rasuta joj kosa plava
U tišini doma svoga mirnog zdanja
Ove noći jedna žena nešto lijepo sanja

Ove noći jedan čovjek nekud luta
Na čas misli da je stig o na kraj puta
Ove noći jedan čovjek tužno bdije
Dok niz lice umorno mu hladna kiša lije